Dolazak Talijana u Slavoniju
Dolazak talijanske populacije na područje Pakraca i Lipika, ali na i na druga područja Austro Ugarskog Carstva, dio je veće slike imigracija koje su karakterizirale Europu na početku 19. stoljeća i koje su postale još brojnije poslije 1866., godine ujedinjenja Italije. 1 Kako piše Giuseppe De Vecchi, jedan je čovjek sredinom 19. stoljeća otkrio ovu zemlju lutajući i tražeći posao; također jedan je mladi vojnik u vrijeme Lombardsko Venetskog Carstva poslan od strane cara u vojnu službu u Slavoniju. Nakon što su se vratili u dolinu Piave, pričali su o golemim šumama bukve i hrasta. Čuli su da vlasnici velikih terena traže radnike za krčenje šuma i da pristaju primiti radnike, čak i imigrante s obiteljima te im prodati terene na obroncima brda. Priče su letjele, obilazeći mjesta, Dogna, Provagna, Igne, Longarone, Castellavazzo, Casso, sve do Friulija. Ljudi su slušali, razmišljali. U njihovim dolinama polja su bila teška i slaba, malo trave, puno kamenja, nedostak sunca. U pričama ove dvojice drveća su bila toliko velika da ih tri čovjeka, držeći se za ruke, nisu mogli okružiti. Zemlja je bila duboka, teška za obrađivanje, i sjalo je sunce, prekrasno sunce. U želji da obistine ono što su čuli, odlučili su otputovati u nepoznatu zemlju. Muškarci i žene, mladi i djeca, s kolicima u rukama, jedan starac sa svojom Biblijom i starim fenjerom. Mnoštvo obitelji otputovalo je sa svim onim što su imali.
Kada su stigli u Slavoniju, naišli su na drugačiju zemlju od one svoje. Govori Umberto Manarin: „Moj djed Gervasio mi je pričao da su u Slavoniju došli pješice, s jednim kolicima na dva kotača i da je on otputovao kad je imao 11 godina u 1876. ili 1877. godini.“ 2 Prve godine nisu lagane. Odmah su počeli s radom. Morali su naporno raditi kako bi otplatili dio zemlje kojeg su kupili. Neki od njih se žele vratiti natrag, ali nemaju više novaca niti mogućnosti. Drugi prijavljuju bogate vlasnike optužujući da su ih prevarili. Nitko ne odgovara na njihov krik pomoći, niti Italija, previše zauzeta rješavanjem vlastih problema. Osjećaju se samima i napuštenima, ne poznaju jezik mjesta.
Koristili su zemlju kao materijal za izradu kuća. Zemlja je postajala cigla. U vrijeme Prvog svjetskog rata kuće su bile od tučene zemlje te prekrivene slamom. I danas se u Ploštinama mogu pronaći primjeri tih kuća koje se još uvijek koriste. Govori Albert Menegon: „Radili smo ciglu rukama u drvenom kalupu, gazili smo blato nogama kako bismo ga miješali, blato je bilo napravljeno od gline i vode. Tu je bio i cariolista tj. onaj koji je nosio blato s tačkama. Najkompliciraniji posao je obavljao stampatore, on je bio glavni, znao je odrediti točan omjer; uzimao je točnu količinu blata i stavljao ju je u kalup. U Kapetanovom Polju i Ploštinama i dan danas se može vidjeti kolika je zemlja bila iskorištena za rad cigle, i svaka je kuća imala iskopanu peć za pečenje cigle.“ 3
Njihova je snaga bilo zajedništvo, problemi jednog bili su problemi svih. Ako se organizirala zabava, cijelo je selo bilo prisutno, ako je bio sprovod, cijelo se selo okupljalo, ako se dogodila neka nesreća, bol, cijelo je selo prisustvovalo.
1900. godine selo već ima svoju fizionomoiju te dobiva mađarsko ime: Khuenovo selo. Nema škola, većina je nepismena. Zbog slabog poznavanja hrvatskog jezika rijetki su kontakti s ostatkom hrvatske populacije. Ta je izolacija, na neki način, pridonijela očuvanju tradicije i običaja donijetih iz Italije. Krajem 19. i početkom 20. stoljeća u Pakracu su se gradile tvornice, pilana, ciglana te razni obrti, dok je Lipik doživio procvat medicine i turizma. Suvremenici su razdobolje između 1895. i 1914. nazivali „zlatno doba Lipika.“ U svakom slučaju, uvijek se moralo naporno raditi. Kaže Stevo Arland: „Naši su uvijek radili, danju i noću, ljeti i zimi, i nisu se bavili politikom jer je taj posao zahtijevao sjedenje.“ 4
Od 1925. do 1930. zbila se prva faza emigracije, odnosno odlazak talijanskog stanovništva u Ameriku, radi posla. Nakon Drugog svjetskog rata, stanovnici Ploštine nastavljaju svoj život u miru i radu. U svim selima u kojima je bila prisutna škola, 1946./1947. bili su organizirani tečajevi za nepismene te osnovnoškolsko obrazovanje. Djeca su se nastavljala upisivati u prvi razred osnovne škole iako nisu znala ni riječ na hrvatskom jeziku. Sto pedest muškaraca biva mobilizirano za proizvodnju opeke u ruralnim ciglanama. Žene preuzimaju rad u kući te rad na polju. Bez obzira na promjene, život je i dalje težak. Tijekom 70 –tih i 80-tih godina standard je dosegao svoj najviši vrh. Ipak, Ploštine su doživjele sličnu sudbinu okolnih sela u blizini Pakraca, mladi odlaze. Asfaltirane ceste, električna struja, društveni život više nije bio dovoljan da bi zadržao mladu populaciju. Počinju napuštati selo i odlaziti put industrijskih centara, u Pakrac i Lipik te Kutinu i Zagreb, a poslije također i u Italiju, zbog posla. Iako tijekom Domovinskog rata Ploštine nisu bile bombardirane, većina bježi. Budući da je mlado stanovništvo otišlo, u Ploštini ostaje samo starija populacija. Svi znaju hrvatski jezik, ali su vjerni svojim korijenima te nastavljaju pričati na talijanskom, odnosno na dijelektu bellunese. Često puta ga koriste i s hrvatskim jezikom. Iako je ovdje tradicija jača od godina, postoji velika mogućnost da selo zauvijek nestane, a s njim nažalost i dijalekt bellunese.
_______________________________________________________________________________________________
1 Kliček D., Italiani in Slavonia dal 1880 al 2005, Città di Lipik e Comunità degli Italiani Lipik, Lipik 2002, p.27
2 Brustolin M., Italiani o Croati, Tipolitografia Editoria DBS, Belluno 1997, p. 3
3 Brustolin M., Italiani o Croati, Tipolitografia Editoria DBS, Belluno 1997, p. 36
4 Brustolin M., Italiani o Croati, Tipolitografia Editoria DBS, Belluno 1997, p. 42