Govor nas još uvijek spaja

Procesija u Ploštinama 1925. godine

Ploštine nekad i danas

Antonio Arland

Život u Ploštinama 80 –tih godina odlično je opisan u tekstu Saliha Zvizdića, a objavljenom u poznatom hrvatskom dnevniku Vjesnik. Članak počinje opisom kafića Belluno i njegovim vlasnikom Ernestom Pierobonom te se dalje postupno prelazi na opis zajednice mladih Liberta, kojom upravlja Antun Brunetta. Sa svih strana, čak i u obližnjoj trgovini Budućnost (Futuro), odzvanja talijanski dijalekt bellunese. Vlasnik August Manarin, već po navici svakog klijenta pita na talijanskom jeziku: „Što želite, gospodine?“. Selo ima otprilile 300 stanovnika, podijeljenih u 80 kućica, jedna do druge, uzduž ulice, sve lijepe za vidjeti. Sve su kuće izgrađene od žarke crvene cigle, a iza njihovih ograda, mogu se primjetiti čista i uređena dvorišta. U gotovo svakoj kući možete pronaći vino od takozvane seksarde i quinta,  kojeg uzgajaju seljani. Neki od mještana su putnici te rade u Lipiku i Pakracu, dok su se drugi preselili pa dolaze vikendom u Ploštinu, Kapetanovo polje i obližnja mjesta kako bi posjetili roditelje. Ostali se bave poljoprivredom, prizvode mlijeko te ga isporučuju obližnjoj trgovini ili mljekari „Zdenki“.  Zanimljivo je za primijetiti da neki prodaju dnevno i po 40 litara. U selu možete pronaći i konjsku salamu, vrlo cijenjeno meso. Stanovnici Ploštine ne znaju čitati novine na talijanskom jeziku koje stižu iz Istre i Rijeke, budući da ne poznaju talijanski književni jezik. Ipak očekuju poboljšanje situacije, jer će se njihova sumještanka Snježana Burigo školovati u Rijeci uz pomoć Talijanske Unije te bi se kroz dvije godine trebala vratiti s diplomom učiteljice. Predsjednik Mjesne zajednice je Vincenzo Arlad, zvan Vinko, te njegova oba sina Giueseppe i Bernardo studiraju u Italiji. Poznati pučki pjesnik iz Ploštine, Silvestro Arland, na početku 80 – tih godina napisao je pjesmu posvećenu Talijanima koji su se smjestili na području Slavonije. Možemo primjetiti da koristi talijanski i hrvatski jezik zajedno s  dijalektom bellunese:

„Sum Vegni del Belun nela nuva tera;
una tera lijepa, una tera mila,
una tera draga;
sun vegno sento piu anni fa...“
1

Danas, trideset godina kasnije, život u Ploštinama se promijenio. Rat je iza sebe ostavio posljedice i nemir.  Mladi su otišli u potragu za boljim životom, velika većina se preselila u Italiju, domovinu svojih predaka. U mjestu još uvijek možete nabrojati 80- tak kućica, iako su neke od njih uništene, dok su druge potpuno obnovljene. Kafić Belluno, o kojem je pisao Salih Zvizdić, već je godinama zatvoren. Crkva Svetog Antuna još uvijek stoji na starom mjestu, ali je i ona zatvorena, a misa se održava jednom mjesečno. U selu je ostala jedna trgovina, gotovo identična onoj iz prošlosti, samo su se namirnice na policima s godinama promijenile. U 2000. godini izgrađena je Ambulanta za mještane, ali je i ona zatvorena. Liječnici dolaze nekoliko puta na tjedan. Zahvaljujući novčanoj pomoći iz Belluna, izgradio se "Dom kulture", gdje se održavaju proslave i predstave. U okviru Doma nalazi se kuglana, koja svakog dana okuplja mještane, a tijekom praznika djecu i mlade koji se vraćaju u rodno selo. Dominira populacija starija od 60 godina. Kao što je već rečeno, mladi dolaze, ali se ne zadržavaju. Malo je onih koji su se vratili i osnovali obitelj. Djece u selu gotovo da nema. S obzirom da je škola u Ploštinama zatvorena i pretvorena u Muzej, djeca u školu odlaze autobusom, i to u Pakrac i obližnja mjesta. Nekada su u selu bile tri autobusne stanice, a danas nema niti jedne. Školski autobus prolazi selom svaki dan, a ostali dva puta tjedno. U selu vlada mir, malo je onih koji se bave poljoprivredom kao nekada, danas se uzgaja samo za vlastite potrebe. Selo je prije rata bilo bogato životom, posebice konjima, koji se danas u Ploštinama više ne mogu pronaći. Samo jedna stvar ih veže, a to je njihova povijest, tradicija i jezik. Iako svi znaju hrvatski jezik, ostaju vjerni svojim običajima te govore na talijanskom jeziku odnosno na dijalektu bellunese. Često ga koriste zajedno s hrvatskim jezikom, ali međusobno se uvijek razumiju. Kako prolaze godine, selo se smanjuje, napredak se ne primjećuje, ali ipak ono još uvijek postoji. Nakon sto godina povijesti, postoji mogućnost da zauvijek nestane, ako se u budućnosti nešto ne promijeni. Sve je manje ljudi koji znaju i govore talijanski dijalekt, a sve više onih koji ga ne „prenose“ dalje u budućnost.

Marieta Di Gallo

_____________________________________________________________________________________________________________________________________________________
1 Kliček D., Italiani in Slavonia dal 1880 al 2005, Città di Lipik e Comunità degli Italiani Lipik,  Lipik 2002